Anđela je živjela u domu za djecu: “Obećala sam samoj sebi da nikad neću odustati”

Kaže se da čovjeka možemo razumjeti tek kad prehodamo milju u njegovim cipelama, no da bismo razumjeli život Anđele Papić, naše sugovornice, trebali bismo hodati i u cipelama 2805 djece koja trenutno odrastaju bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a svako od njih ima svoju, ne baš sretnu, priču. Mi donosimo Anđelinu priču kako bismo barem malo dočarali kako to izgleda kada dijete mora odrasti prerano, bez toplog doma i podrške obitelji.

"Prvi dan u domu bila sam iznimno uplašena, ali znala sam da ne može biti gore od onoga odakle sam došla"

Anđela Papić je najosjetljivije godine razvoja provela u sustavu socijalne skrbi u koji je ušla sa 16 godina. Neodgovarajuća roditeljska skrb razdvojila ju je od njezinih braće i sestara i ona je prošla put od života u udomiteljskoj obitelji do boravka u Centru za pružanje usluga u zajednici Klasje. Danas ima 23 godine i uspješna je studentica na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, ali je njezino odrastanje bilo vrlo zahtjevno.

Nakon izdvajanja iz obitelji prvo je živjela u udomiteljskoj obitelji, no sjećanje na taj period za Anđelu, nažalost, nije bilo lijepo i samo nam je kratko rekla: "Žao mi je što se više dobrih ljudi ne odlučuje na udomiteljstvo jer zbilja vjerujem da bi to iskustvo bilo puno ljepše kada bih bila kod osobe koja to radi srcem, a ne iz koristi."

Sa 17 godina stigla je u Klasje. "Prvi dan sam bila iznimno uplašena, pogotovo što sam tako mlada trebala početi živjeti sama u stanu, no tješilo me to što sam znala kuhati, a i znala sam da ne može biti gore od onoga odakle sam došla. Tadašnja cimerica mi je dosta pomogla i prije nego što sam došla u zajednicu i objasnila mi kako to sve funkcionira, tako da sam donekle bila i spremna, iako za tako nešto nikad ne možete biti dovoljno spremni."

"Dijete nikad nije krivo što je u domu"

Prilagodba na novi dom, okolinu i ljude, priznaje Anđela, nije bila nimalo laka: "Najteže mi je bilo maknuti predrasude iz glave. Kao i većina ljudi koje poznajem, imala sam predrasude o djeci u domovima te o samim ustanovama i najteže mi je u tom trenutku bilo sebi priznati da sam i sama sada dio toga. No ubrzo sam shvatila da nije to sve tako loše kako doživljavaju ljudi izvana." 

Nije joj bilo lako ni u školi. Skrivala je svoj boravak u domu zbog straha od čudnih pogleda, predrasuda, osuđivanja i zadirkivanja i nije htjela dopustiti nikome da prepozna njezinu slabost. No iz tog neugodnog iskustva shvatila je nešto izuzetno važno: "Kada sam malo odrasla, shvatila sam nešto što mnogo ljudi ne zna, a nisam znala ni ja tada - dijete nikad nije krivo što je u domu. Tada mi je postalo lakše nekome i priznati da boravim tamo."

Cijeli članak pročitajte na index.hr.