Kako izgleda jedan od najtežih poslova u Hrvatskoj? ‘Zagrlio me i pitao zašto nisam njegova mama‘

Zašto ti nisi moja mama? Ti me nikada ne bi ostavila.

Ove riječi uputio je jedan dječak iz dječjeg doma svojoj odgajateljici dok je odlazio biološkoj obitelji. Iako je svjestan da ona nije njegova majka, on ju tako vidi, baš kao što i druga djeca u svojim odgajateljima pronalaze roditelje, braću, tete ili prijatelje. I upravo sve to, ponekad, i jesu radnici u dječjim domovima za nezbrinutu djecu. Oni ih ujutro bude, kupaju, hrane, igraju se s njima, slušaju njihove probleme, spremaju na spavanje. Za njih posao često ne staje nakon završetka smjene, iako znaju provesti i po 24 sata u komadu s korisnicima čije životne priče samo s par rečenica mogu stegnuti i najtvrđe srce.
Ovi ljudi svakodnevno pomažu da jedno traumatizirano dijete odraste u stabilnu i samosvjesnu mladu osobu te im kroz vlastiti rad i trud žele pokazati da, nakon svega što su proživjeli, život može biti lijep. Kako bi dobili uvid u njihov život zamolili smo četiri odgajatelja iz tri dječja doma i jednog SOS dječjeg sela da nam napišu dnevnik o svom poslu. Tako da, ovo je priča o njima - o njihovim počecima, običnim danima, izazovima, suzama i nadama. Priča o neopjevanim herojima koji svakodnevno čine svijet boljim mjestom za djecu kojoj to najviše i treba.

Lada Šošić Vata (55), Dječji dom Zagreb: ‘Dječak je odlazio u porodicu hranitelja, zagrlio me i rekao: "Zašto ti nisi moja mama?“‘

Prije 29 godina htjela sam raditi posao koji uključuje puno različitih situacija, tako da mi nikada ne bude dosadno. Volim proučavati osobnosti te tako kroz jednostavne primjere i druženja pomoći te promijeniti ono što nije baš dobro.
Prvi dan na poslu u Dječjem domu Zagreb bio je ispunjen beskrajnom količinom raznih emocija koje je teško opisati. Bila sam presretna što sam dobila posao i mislila sam da će sve biti slično radu u vrtiću. Međutim, brzo sam shvatila da je ovo puno teže i izazovnije. Posao koji ti uđe u svaku poru tvog bića i nosi se zauvijek. Nije moguće ne misliti na ovu djecu kada odete kući.
Sada, nakon ovoliko godina, shvatila sam da nemam tako velike moći da svima pomognem. S vremenom uspiješ iskontrolirati emocije, ali mi je opet jednako stalo do sreće svakog djeteta i nikada mi nije svejedno kamo će otići i hoće li biti sretni.
Djeca koja dolaze u dom u velikom broju slučajeva imaju traumatična iskustva koja ostave ožiljak na duši i to se naravno vidi i kada oni toga nisu svjesni zbog svoje dobi tj. nezrelosti. Teško je nositi se s time da djeca nisu u stanju odvojiti se od problema i da je potrebno jako puno vremena da ti ožiljci zarastu da bi se krenulo u novi i ljepši svijet povjerenja, primjerenih reakcija na nove događaje i slično. Iako, htjela bih vam naglasiti da nije sve tako teško i da ima puno lijepog i veselog u našim odnosima. Svakodnevna interakcija nas vodi u jedan normalan, blizak odnos koji se ustvari spontano stvara kao i s vlastitom djecom.
No, najveći je izazov suočiti se s činjenicom kada dijete odlazi od nas nekamo gdje znate da mu neće biti dobro. To je stvarno teško i taj osjećaj nelagode, straha i strepnje ne prolazi s godinama. U ovih 29 godina rada u Dječjem domu Zagreb postoji više trenutaka koje neću zaboraviti, ali istaknut ću jedan. Dječak je odlazio u porodicu hranitelja i pozvana je mama da ga prati, a on je mene zagrlio i rekao: "Trebala si ti ići, a ne ona. Zašto ti nisi moja mama? Ti me nikada ne bi ostavila.“
Na to nismo imuni, ali ono što mi je i više od nagrade je to što nas neka djeca posjete i jave se već kada su velika. Ne mogu ni opisati koliko mi je srce tada ispunjeno jer emocije nikada ne stare. Jedino je problem što je ovaj posao i fizički jako zahtjevan tako da ga, nažalost, ne možemo baš zauvijek raditi, a čini mi se da oni koji pišu zakone nemaju predstavu o tome pa misle da bake mogu trčati, podizati i nositi bez ikakvih teškoća i rizika.
 

Cijeli članak pročitajte na jutarnji.hr