Ovogodišnja želja Ukrajinke Olhe: Da opet zagrlim muža, a djeca svoga tatu
Olha Leontijeva proljetos je s dvoje djece autobusom stigla u Hrvatsku kako bi pobjegla od ratnih strahota u svojoj zemlji. Njena je priča samo jedna od 28 sličnih, a tako osobnih, koje vam mogu ispričati obitelji Ukrajinaca koji su svoj privremeni dom pronašli u Osijeku zahvaljujući PPD-u i Zakladi Novo sutra.
Olha Leontijeva proljetos je s dvoje djece autobusom stigla u Hrvatsku kako bi pobjegla od ratnih strahota u svojoj zemlji. Njena je priča samo jedna od 28 sličnih, a tako osobnih, koje vam mogu ispričati obitelji Ukrajinaca koji su svoj privremeni dom pronašli u Osijeku zahvaljujući PPD-u i Zakladi Novo sutra.
Olha Leontijeva u Hrvatsku je stigla s dvoje djece iz Kijeva, kad je postalo preopasno ostati u Ukrajini. Drugog dana invazije obitelj je sjela u automobil i uputila se prema zapadnoj Ukrajini, gdje su ostali do travnja. A kad se suprug vratio u Kijev, ona je s djecom otišla za Hrvatsku. Sve je, kaže, počelo kao u filmu. Tu zoru 24. veljače sve se oko nje odjednom zatreslo od eksplozija.
“Mislila sam da sanjam, ali kad sam vidjela bratov poziv u 5,50 ujutro – a nije tipično da se tako rano zovemo – shvatila sam da to ipak nije san”, prisjeća se Olha jutra koje joj je promijenilo život. S posla su joj javili da ne dolazi u firmu, a Viber porukom otkazana je i nastava u školi. Počela je čitati vijesti, a one su bile strašne.
“Uključile su se sirene, a ljude je uhvatila panika. Nastali su dugački redovi na bankomatima, ispred ljekarni i trgovina, nastao je kolaps na cestama. Mislila sam da se sve ovo događa u nekoj paralelnoj stvarnosti. Nitko iz moje okoline nije mogao zamisliti da bi u 21. stoljeću mogao izbiti rat. To je tako nepravedno, prokleto, užasno”, kaže Olha.
Kad je to jutro 25. veljače napuštala svoj dom, sa sobom je ponijela jedan kovčeg, jedan ruksak, flomastere i najdraže igračke kćeri i sina. Kući se više nisu vratili. Putovanje prema zapadu zemlje bilo je prava mora. Kolaps na cestama, strahovite gužve, minirani mostovi. A u navigatoru dakako nije bilo informacija o tome koji su mostovi ili ceste pod minama, a koje su koliko-toliko sigurne.
“Muž je vozio, a ja sam telefonirala i držali smo se savjeta mještana i prijatelja koje smo usput posjetili. Tri smo dana putovali da bismo prošli put koji obično traje deset sati i pritom smo odspavali četiri sata”, prisjeća se Olha. Dalje je već bilo puno lakše; do Hrvatske je s djecom stigla autobusom koji je za svoje zaposlenika organizirala ukrajinska tvrtka Naftogaz, u kojoj Olha i radi.
“Zahvalna sam Hrvatskoj i Hrvatima na toploj dobrodošlici. Ovdje smo dobili veliku podršku i razumijevanje. Imamo sve što nam je potrebno za ugodan boravak. Djeca su u školi bila vrlo srdačno primljena, dobili su sve što im je potrebno za učenje i više od toga”, otvara Olha svoje srce.
Cijeli članak pročitajte na tportalu.