Proveli smo dan na mjestu koje slama srca: ‘Dvije riječi malene djevojčice zaustavile su mi dah...‘

Novinar Jutarnjeg lista proveo je dan u utočištu gdje sigurnost pronalaze djeca, mladi, trudnice i majke s djecom, sve redom pojedinci koji dolaze iz problematičnih obitelji ili okolina.

Igramo se ledene babe. Djeca su jednoglasno odlučila da na mene padne imaginarna uloga vještice. Što ću, novi sam u društvu, uz to i jedini odrastao. Da sam dijete, i ja bih tako odabrao.

Kao lovac u žitu, oprezno dotičem mališane dok trče oko mene i kauča, upozoravajući ih pritom da ne jure prebrzo. Ne želim pokvariti igru, no, opet, ne želim ni da se itko spotakne i padne.

Pošteni su. Zalede se i na najmanji kontakt, vjerojatno jer znaju da će ih u roku od par sekundi drugi igrač ekspresno odlediti.

Trče, viču, skaču. Smiju se. Njihovi ožiljci ih ne sputavaju, iako svi u prostoriji znamo da postoje. U tom jednom bezbrižnom trenutku djetinjstva, oni nisu fizički i mentalno traumatizirana djeca. Ne, samo su obični dječaci i djevojčice koji uživaju u igri ledene babe.

Ovo je samo jedan detalj iz dana provedenog u Dječjem domu Zagreb, točnije u Nazorovoj gdje su smještena djeca od 0 do 7 godina. U ustanovi se trenutno nalazi 85 djece, iako je kapacitet doma 60, s time da zadnje dvije godine postoji konstantni pritisak za prihvat dodatnih korisnika. Utočište ovdje pronalaze djeca, mladi, trudnice i majke s djecom, sve redom pojedinci koji dolaze iz problematičnih obitelji ili okolina. Iza njih su teška i traumatična iskustva, što fizička, tako i mentalna, a dom je mjesto gdje im se daje šansa za drugi, bolji život.

Dan u Nazorovoj

Kako bih bolje shvatio kako izgleda taj jedan svijet novih početaka, proveo sam dan u Nazorovoj, a čim sam otvorio vrata šarenog dnevnog boravka, dočekalo me osam znatiželjnih lica.

Prišli su odmah, jedan po jedan, bez previše ustručavanja. Fascinirala ih je moja brada, vjerojatno zato što je dan ranije u posjeti bio Sveti Nikola. Najveći dječak u grupi je prvi upitao smije li je dotaknuti. Pažljivo, prošao je prstima po bradi, što je bilo zeleno svjetlo za ostale. Redom su se okupili oko mene, nižući pitanja.

„Zašto imaš tako dugu bradu?“

„Tko ti ju je dao?“

„Znaš li ti Svetog Nikolu?“

Pojedinačni upiti su se brzo stopili u nerazumljivo jednoglasje dječje znatiželje, kakofoniju riječi, osjećaja, vike i smijeha. Priznajem, nisam ih razumio. No, teta Lada je, pa mi je ona prevodila njihove glasovne črčkarije. Njeno puno ime je Lada Šošić Vata i ona je odgajateljica ove grupe djece od 3 do 7 godina. U Dječjem domu Zagreb radi već 29 godina, tako da već dobro zna kako se nositi s nekontroliranim uzbuđenjem djece. Posjela ih je na kauč i zamolila da se predstave. Zbog zaštite identiteta, nećemo navoditi njihova prava imena, kao ni njihovu osobnu pozadinu. Stoga su sva imena djece u tekstu izmišljena, dok se traumatična iskustva koja će biti spomenuta u tekstu odnose na prijašnje korisnike Doma.

Krenuli su bez reda i pravila, tako da su imena iskakivala kao žabe iz vode. Mislav, Marko, blizanci Luka i Lovro, sestre Mihaela i Lidija te braća Amir i Hassan. Posljednji među njima se nije sam predstavio jer i dalje ne govori hrvatski, a i ima samo dvije i pol godine. On me dočekao u naručju druge tete Janje koja je došla kao kratka ispomoć Ladi.

Cijeli članak pročitajte na jutarnji.hr