Psihologinja o boravku male djece u domu: "Posljedice su teške i nepopravljive"

Odrastanje u dječjem domu snažno utječe na razvoj djece i nosi niz izazova s kojima se susreću i odgajatelji, psiholozi i ostali zaposlenici domova kako bi djeci omogućili što zdravije odrastanje.

Dijana Bačani već 15 godina radi kao psihologinja u Centru Klasje za pružanje usluga u zajednici. Ovaj centar trenutno skrbi o 160 djece, od čega je većina u poludnevnom boravku, a sa svim uslugama koje pružaju obuhvaćaju preko 200 korisnika koje kontinuirano prate psiholozi.

U razgovoru za Index Bačani govori kako je tijekom toga vremena svjedočila svakakvim situacijama, od teških i traumatskih do onih sretnih i lijepih. No ono što je u svakoj situaciji najvažnije, dodaje, postavljanje je najboljeg interesa djeteta na prvo mjesto. 

“Pri dolasku djeteta u dom izrađuje se individualni plan tretmana koji je podložan promjenama, ovisno o potrebama djeteta i problemima koji se mogu pojaviti u svakom trenutku. Sva djeca na smještaju i u boravku potencijalni su korisnici intenzivne psihološke podrške. Osim toga, kao Centar za pružanje usluga u zajednici radimo i izvaninstitucionalnu podršku udomiteljskim i biološkim obiteljima, gdje se radi i s obitelji, ali i s djecom", govori psihologinja. 

Dodaje kako je na velik broj djece koja se nalaze u ovom centru raspoređeno pet psihologa. 

Izdvajanje djece od obitelji traumatično je i stresno iskustvo 
Sugovornica objašnjava kako je izdvajanje djece od obitelji stresno i traumatično iskustvo na koje djeca različito reagiraju, a traumatizacija je veća kod mlađe djece i kod one djece koja ne razumiju razloge izdvajanja: “Odjednom otrgnuto od svojih roditelja, doma, stvari, navika, prijatelja i svega što mu je poznato i blisko, dijete se suočava s ogromnim gubitkom".

"Premda su mnoga djeca prije izdvajanja iz obitelji prošla različite vrste trauma, kao što su zlostavljanja svih vrsta, samo izdvajanje za njih je dodatna trauma. Dio djece u stanju je šoka, djeluju 'zamrznuti', kao da mirno prihvaćaju novonastalu situaciju, a širok spektar neugodnih emocija preplavljuje ih naknadno. Često su ljuti i na socijalne radnike koji su ih doveli, na sud, na nas, što razumijemo, jer je ljutnja, kao i traženje krivca, dio procesa tugovanja", otkriva psihologinja. 

Dodaje da starija djeca ponekad osjete olakšanje jer dolazak u centar znači kraj nekim nesretnim okolnostima zbog kojih su i smješteni u dom. 

"Neki od njih se onda kasnije bore s ambivalentnim osjećajima prema svojim roditeljima. S jedne strane su na njih ljuti i razočarani njihovim postupcima, a s druge strane su tužni zbog razdvojenosti. No ponekad i stariji reagiraju ljutnjom, tugom, otporom”, dodaje Bačani i navodi kako su jedine zajedničke reakcije sve djece strah pred nepoznatim i zbunjenost.

Cijeli članak pročitajte na index.hr.