Veći dio života provela je u domu: "Ljudi nisu svjesni koliko im je zapravo dobro"
PPD ove zime podmiruje račune za struju i plin svim dječjim domovima i SOS dječjim selima u Hrvatskoj. Tim povodom organizirali smo medijsku kampanju o odrastanju u dječjim domovima i SOS dječjim selima.
PPD ove zime podmiruje račune za struju i plin svim dječjim domovima i SOS dječjim selima u Hrvatskoj. Tim povodom organizirali smo medijsku kampanju o odrastanju u dječjim domovima i SOS dječjim selima.
Gabrijela Trbuščić danas je uspješna studentica koja je veći dio svog života provela u dječjem domu u Karlovcu. Jedna je od ukupno devetero braće i sestara koji su zbog neprikladnih uvjeta za život smješteni u dječje domove.
"Tako je moralo biti zbog neprikladnih uvjeta za život, zanemarenosti, oskudica koje su nas često snalazile, pa čak do te mjere da kod kuće ne bismo imali što jesti jer trebalo nas je sve prehraniti, osigurati potrebne knjige i školski pribor, odnosno financijski održavati", objašnjava Gabrijela.
Sa starijim bratom i sestrom Gabrijela je 2010. godine u jutarnjim satima došla u dječji dom "Vladimir Nazor" u Karlovcu koji danas nosi naziv Centar za pružanje usluga u zajednici "Vladimir Nazor".
"Ono što ću uvijek pamtiti jesu vlastita soba i vlastiti krevet koje kod kuće nisam nikad imala"
Danas, dvanaest godina kasnije, Gabrijela kaže kako se dolaska u dom sjeća kao da je bio jučer.
"Dijete od devet godina poput mene bilo je vrlo uzbuđeno i sretno, ali istovremeno osjećalo tugu i strah jer, iako nisam bila posve svjesna što će me ondje čekati, nekako sam znala da moj odlazak onamo znači odvajanje od moje prirodne okoline i obitelji. Slutila sam da će mi to biti u početku jako teško prihvatiti", započinje svoju priču naša sugovornica.
Kaže kako joj je u sjećanju od tog dana još uvijek ostalo i iščekivanje da se vrata doma otvore.
"Jedna djevojka otvara vrata, dočekuje nas, zajedno s odgojiteljicom koja nas je uvela na prijem. Upoznali smo svoje matične odgojitelje, stručni tim i krenuli prema odjelima koji će biti naš dom sljedećih nekoliko godina, u mojem slučaju sljedećih deset godina. Penjemo se svatko do svojeg kata i odlazimo na odjel za koji sam znala da odašilje pozitivnu energiju i koji je uvijek bio u pokretu te najljepše ukrašen. Imala sam osjećaj da će mi ondje biti lijepo" prisjeća se Gabrijela.
Prepričava nam kako je najprije upoznala starije djevojke koje su joj pružile podršku i prihvatile je pri dolasku. Pokazale su joj i njezinu sobu. "Ono što ću uvijek pamtiti jest ta prekrasna soba s crvenim namještajem, vlastita soba i vlastiti krevet koje kod kuće nisam nikad imala. Već tada bila sam sretna jer ću konačno imati neki svoj kutak u koji ću se moći odvojiti, a to mi je puno značilo."
Cijeli članak pročitajte na index.hr